150. rođendan Ivane Brlić-Mažuranić

Obzirom na obilježavanje 150. obljetnice rođenja naše domaćice, u 2024. godini provodili smo i projekt Zanimljivosti o Ivani. Svakog 18. u mjesecu tijekom cijele godine na našoj internetskoj stranici i društvenim mrežama objavljivali smo priču o jednoj činjenici iz Ivanina života. Njezina djeca i početak književnog stvaralaštva, njezina ljubav prema zvijezdama, pseudonim tijekom početaka pisanja u pubertetskim godinama samo su neke od ideja i tema o kojima ćemo pisati. Pozivamo vas da s nama naučite nešto novo ili se prisjetite nečeg otprije znanog o našoj Ivani!

Ivanino obiteljsko stablo

Prema obiteljskom rodoslovlju, loza Mažuranića seže još u 14. stoljeće u Split, odakle je jedna grana poslije pošla na sjever, u Senj i Novi Vinodolski. Mažuranići su tijekom 16. i početkom 17. stoljeća bili zemljoradnici, vojnici i ratnici koji su živjeli vrlo skromno. Pojedini su se članovi obitelji nazivali i patronimom Janković. Prvi pisani tragovi spominju ime Ivana Mažuranića, krajiškoga konjanika koji je živio i djelovao u 16. stoljeću.

Kasnije, u braku Ivana Mikule Mažuranića Petrovog, pismenog novljanskog starješine, pučkog suca, i Marije (rođene Ivić) porodilo se pet sinova – Petar Luka, Antun, Josip, Matija i, za ovaj tekst najvažniji, Ivan Mažuranić, poznati hrvatski pjesnik, političar, pravnik i ban. Sa svojom suprugom Aleksandrom (rođenom Demeter, također iz poznate obitelji) osnovao je obitelj i dobio sina Vladimira.

Vladimir koji je bio hrvatski leksikograf, pisac, pravnik, povjesničar i akademik JAZU, te je 1873. godine imenovan državnim odvjetnikom u Ogulinu, osniva obitelj s Henriettom (rođenom Bernath). Od osmero djece, čak je 4 muške djece umrlo u vrlo ranoj dobi pa tako izvori govore samo o Aleksandri (Alki), Želimiru, Božidaru (Darku) i naravno Ivani kojoj je pripala kruna koja objedinjuje stvaralačke, ali i domoljubne misli novljanskih Mažuranića.

Ivanna Cornelia Emilia Henrietta Mažuranić rodila se 18. travnja 1874. godine u Ogulinu te se na svoj 18. rođendan udala za doktora Vatroslava Brlića s kojim se preselila u Brod na Savi i osnovala obitelj. Najstarija kćer Nada, zatim Ivan (Ivo), Vladimir (preminuo nakon 4 mjeseca), Zora, Zdenka, Nikola (preminuo nekoliko dana nakon rođenja) i najmlađa Nedjeljka (Neva).

Nominacije za Nobelu nagradu

Poznato je kako je Ivana dva puta bila predložena za kandidatkinju za nominaciju i dva puta nominirana za Nobelovu nagradu, naravno za njeno ključno i najpoznatije djelo Priče iz davnine. Ideja o nominaciji prvi put se u njenim pismima spominje 1924. godine i to nakon što je objavljen prvi(engleski) prijevod Priča iz davnine. Ivana i brat Želimir mnogo su uložili u taj projekt, financijski, organizatorski i emocionalno pa su mnogo i očekivali, međutim od pisaca kojima su poslali primjerke(Rudyard Kipling, Selma Lagerlöf i Rabindranath Tagore) nisu dobili odgovor kakav su očekivali. Razmjena pisama s piscima potrajala je nekoliko mjeseci, a u tom se razdoblju, vjerojatno, i pojavila spomenuta ideja.

Ivanin poznanik i prijatelj iz mladosti Franjo Bučar(koji je od 1930. do 1938. godine bio predsjednik Švedsko-jugoslavenskog društva) pomogao je Ivani prikupiti sve potrebno za prvu nominaciju 1930. godine. Obzirom da Ivana nije nagrađena Nobelovom nagradom te godine, Bučar je htio nominaciju odmah ponoviti, no Želimir je inzistirao da se pričeka s drugom nominacijom dok još neki od prijevoda Priča iz davnine ne budu spremni, tako da je prijava za drugu nominaciju potrajala do 1935. godine. Treća i četvrta nominacija dogodile su se 1937. i 1938. godine. Nažalost, Ivana niti jednom nije osvojila prestižnu nagradu.

Počeci Ivaninog stvaralaštva

Žene u Ivanino vrijeme nisu bile „podobne“ za pisanje nego je izraz pisanom riječju bio namijenjen isključivo muškarcima. Toga je i sama bila svjesna kada je u svojim dnevničkim zapisima pisala o tome kako se „spisateljstvo ne slaže s dužnostima ženskim“, ali ipak nije odustajala od namjere da postane spisateljicom. Tako je jednu od svojih pjesama podmetnula među djedove zapise i ostavila je nepotpisanu nadajući se kako će barem na taj način biti objavljena. Međutim, nakon pregleda djedove ostavštine, utvrđeno je kako pjesma nije dovoljno vrijedna i nikada nije objavljena. Zatim je posegnula za pseudonimom i to muškim, s kojim bi eventualno potpisivala svoje buduće tekstove. Vladimir Šumski mogao joj je osigurati ulaznicu u svijet književnika.

 „A slika sjajna slika bajna Vladimira Šumskoga neka ti svaku malnu neugodnu dosadnu nepriliku ili neugodnost u svom sjaju pretvara u zlatnu žicu kojom sve čvršći postaje lanac koj Te s Vladimirom Šumskim spaja dok na koncu na oči svemu svietu njegov sjaj i tebe oblije, dok na oči svemu svietu nesaliješ se s njime u jedno srdce, jednu dušu, dok ne postanu Vladimir Šumski i I. M. jedno te isto…!!“

Ivana je pisala fikcionalne tekstove koji su napisani u prvom (muškom) licu jednine, različitih naratora i pripovjednih tema. Često se može vidjeti motiv, odnosno tema žaljenja za propuštenim prilikama, posmrtnim tajnama, velikim i sudbinskim ljubavima i pogreškama. Česta tema je i odnos roditelja/očeva i djece/sinova.

Udaja na 18. rođendan

Vatroslav, kojeg Ivana, ali kasnije i cijela obitelj, zovu Nacom, živio je u tom periodu (1892. godine) u kući Brlićevih na brodskom korzu zajedno sa svojim stricem Ignjatom koji je vrlo brzo odobrio njihove zaruke. Stric je, prije nego što je pristao na nećakovu ženidbu, inzistirao na financijsko-imovinskim pitanjima, odnosno podjeli obiteljske imovine. Nažalost, Ignjat iznenada umire 8. travnja 1892. godine, deset dana prije planirana vjenčanja.

Već u ožujku, Ivana javlja Vatroslavu da su dobili dozvolu vjenčanja kod kuće te ga upućuje u proces javne najave vjenčanja u crkvi. Pripremili su i prstenje koje je Ivana izabrala te je s majkom krenula u oprosne posjete.

Vjenčanje se odvilo prema planu 18. travnja 1892. godine u 8 sati ujutro u njezinom stanu. Vjenčao ih je župnik župe sv. Marka Stjepan Boroša, a kumovi su bili Uroš Čučković, suprug Ivanine tetke Olge i Emil Milan Amruš, Vatroslavov bratić i zagrebački gradonačelnik.

Dva dana nakon vjenčanja mladi se bračni par preselio u Brod na Savi, a bračno putovanje uputili su se tek sredinom kolovoza. U desetak dana obišli su Šibenik, Split, Skradin i Krku, Stari Grad na Hvaru, Vis, Dubrovnik i Kotor, parobrodom po Neretvi do Metkovića, odatle vlakom do Mostara te se preko Sarajeva vratili u Brod na Savi.  

Ivana 21. travnja, nekoliko dana nakon vjenčanja, započinje u literaturi već apostrofiranu korespondenciju sa svojom zagrebačkom obitelji, najprije majkom iz koje se može prilično precizno rekonstruirati to razdoblje Ivanina života. Ushićena je novim bračnim statusom i položajem kao i novim intimnim i društvenim okružjem, ali istodobno čezne za članovima obitelji i Zagrebom.

Ivanini najdraži književnici

Ivanin odnos prema književnosti i čitanju u adolescentsko doba vrlo je zanimljiv. U Ivaninom dnevniku kao njezini najdraži književnici navedeni su Aleksandar Sergejevič Puškin, Alphonse de Lamartine, Victor Hugo i Lav Nikolajevič Tolstoj.

Od domaćih autora navodi Petra Preradovića i njegovu poeziju, Ksavera Šandora Gjalskog i njegove „Biedne ljude“, koje je u dnevniku čak i književno-kritički pokušala prikazati, te Augusta Harambašića i njihov susret na promenadi.

Također spominje „lijepe knjige“, romane kao što su „La semaine des quatre jeudis“ francuskoga pisca Alberica Seconda kojeg je čitala na francuskom jeziku.

Naime, Vladimir Mažuranić svojoj je djeci u ljetnikovcu u Hališću rado čitao romane Julesa Vernea, što je očito imalo utjecaj na Ivanu i ljubav prema francuskoj književnosti. Ivana je s francuskog jezika prevela roman Sophie la Comtesse de Segur - Memories d'un ane, kojeg je naslovila Uspomene osla Cadichina, a taj isti rukopis čuva se u Ostavštini Ivane Brlić-Mažuranić u Arhivu Zavoda za povijest hrvatskog kazališta, književnosti i glazbe HAZU. Osim cjelovitih romana, prevodila je i druge tekstove.

O Ivaninim omiljenim književnicima dosta otkriva i to što je za mišljenje, prije prve nominacije za Nobelovu nagradu, u vezi Priča iz davnine, pitala pisce kao što su Rudyard Kipling, Selma Lagerlöf i Rabindranath Tagore za koje je rekla da su to „jedina tri živuća pisca do kojih drži“.

Ivanino školovanje

Ivana je sa 7 godina započela svoje formalno obrazovanje u Jastrebarskom. Sedam godina ranije, njen djed Ivan Mažuranić donio je odluku o obveznom četverogodišnjem obrazovanju, te je taj zakon i dalje bio na snazi kad je Ivana započela svoje školovanje. Tadašnja škola se po mnogočemu razlikovala od današnje. Nastavu se nije moralo pohađati redovno kao danas. Moglo se i učiti kod kuće, a u školi samo polagati ispite. Poslije toga, ako je obitelj bila dovoljno imućna da uzdržava đaka, moglo se ići u višu školu.

Ivanini roditelji iskoristili su tu mogućnost te je Ivana svoja znanja uglavnom stjecala kod kuće, uz pomoć majke i kućnih učitelja. Bez obzira na način učenja, prolazila je godišnje školske ispite s odlikom, a ocjena „veoma dobar“ bila je najviša ocjena koja se mogla dobiti.

21. prosinca 1881. godine Ivana je položila privatni ispit u Općoj pučkoj školi Jastrebarskom i to sa svjedodžbom prvog reda s odlikom. U spomenutoj svjedodžbi navedeni su sljedeći predmeti – vjeronauk, čitanje, slovnica, pravopis, ustmeni i pismeni izraz misli, zemljopis i povjest, računstvo, krasopis, risanje i ručno djelo i svi su položeni s ocjenom „vrlo dobro“.

S jednakim uspjehom u istim predmetima položila je 2. kolovoza 1882. godine i privatni ispit trećeg razreda.

Obitelj nakon tog seli u Zagreb gdje Ivana nastavlja svoje obrazovanje, ovaj put u javnoj ustanovi, u Općoj pučkoj školi. 1884. godine s 10 godina Ivana pohađa drugi razred i završava sve predmete s „vrlo dobrim“ uspjehom osim predmeta ručni rad na kojem ostvaruje ocjenu dobar. Ostali predmeti koje je slušala bili su nauk vjere, hrvatski jezik, računstvo, zemljopis, povijest fizika, krasopis, geometrijsko oblikoslovje, pjevanje, gimnastika i žensko ručno djelo. Time je završeno njeno opće, obvezno obrazovanje, iako prema svjedodžbama nije položila četiri razreda.

Nakon tog, Ivana kreće u peti razred Više djevojačke učione u Zagrebu gdje se susreće s dva nova predmeta, njemačkim jezikom i prirodopisom u kojima je bila jednako dobra kao u drugim predmetima.

1885. završava peti razred i time završava njeno javno obrazovanje i Ivana se ponovo vraća privatnom podučavanju. Spominje se učenje francuskog jezika i sviranje glasovira. Ivana u predadolescentnoj dobi spaja nastavo-školska i privatna znanja te polako započinje svoju književnu karijeru mnogobrojnim pjesmama i djevojačkim dnevničkim zapisima, a da toga još nije ni svjesna.

Jaga-baba na Haliču

Svoja privatna pisma, dnevničke zapise, bilješke i nacrte nekih književnih tekstova Ivana Brlić-Mažuranić ostavila je u rukopisu ili rasute u časopisima.

Dio njezinog života koji je malo poznat je i povezanost s varaždinskim krajem posebice vinogradom Halič o čemu je u članku Jaga-baba na Haliču – pronađeni rukopis Ivane Brlić-Mažuranić pisala Andrijana Kos-Lajtman. Taj kraj lijepe naše također je poslužio Ivani kao književna inspiracija. Ivanina je obitelj tamo često ljetovala jer iz tog kraja potječe Ivanina majka Henrietta. Sama se je Ivana u svojoj Autobiografiji osvrnula na uspomene i važnost koju je za nju imao varaždinski kraj:  Pa ipak je jedino ono vrijeme što sam ga provađala na ljetovanju (u Varaždinskom brijegu, na idiličnom krasnom zaselku, baštini moje majke) ostavilo trajnu uspomenu u meni. Ono tako reći spaja za mene sve ono što mladošću nazivam. − Osobita tjelesna snaga i zdravlje, ljubav k svakom tjelesnom gibanju i vještini, te ambicija koju sam sama u svojim očima stavljala u izvedbu tih tjelesnih vježba, činila mi je boravak u slobodi one čiste naravi nenaplativim. U drugu ruku pak djelovao je na moju maštu toliko čas i ljupkost onoga predjela da sam često, pošav kojim zamašnijim sportskim pothvatom u one bregove, ostajala na pol puta, u kojem prisjenku bilježeći u moju nikad neostavljenu pjesničku riznicu i zamisliv se još mnogo dalje negoli je moje umijeće na papir staviti znalo.

Osim uspomena koje Ivana spominje u Autobiografiji, u njezinoj ostavštini pronađen je i rukopis nedovršene pripovijesti Jaga-baba na Haliču.

Andrijana Kos-Lajtman ističe kako je tekst ostao u rukopisu, obuhvaća dva poglavlja od kojih je prvo tiskano u Zagorskom kolendaru 1960. Unatoč objavljivanju toga dijela, pripovijest je ostala nezamijećena u znanstvenoj i stručnoj javnosti, a koliko nam je poznato nije nigdje ponovno objavljena. Rukopis je prvotno bio pohranjen u Arhivu obitelji Brlić, no tamo nije ostao stalno, o čemu svjedoči napomena o posuđivanju teksta sinu Ivi 1958. i druga, zapisana neposredno ispod prve, o tome da nije vraćen. Pronađen je tek nedavno, u travnju 2012., u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Iako je tekst fragmentaran, višestruko je zanimljiv, ne samo poetičkim obilježjima, nego i nizom drugih važnih pitanja koja otvara. Prije svega, aktualizira problematiku autoričine usmjerenosti na teme slavenske mitologije, kao i intenzitet autoričine osobne veze sa živopisnim zagorskim krajem te njegovom prirodnom i folklornom baštinom.

Ivanini hobiji

Iako nam je svima najpoznatija po svome književnom radu, Ivana je, kao osoba, bila vrlo širokih interesa. U ovom ćemo se tekstu osvrnuti samo na neke od njih.

U vrijeme Ivanine adolescencije, veliku je društvenu ulogu, između ostaloga, imao i ples. Društveni građanski plesovi u 19. su se stoljeću u Zagrebu odvijali na nekoliko lokacija na kojima su postojale plesne dvorane. Od plesova najpopularniji su bili valcer, slavenska polka, galop, mazurka, cotillon, poloneza i kadrila koju je Ivana rado plesala kao djevojka, ali i u kasnijim godinama. Ivana je već kao 14-godišnjakinja pohađala zagrebačku plesnu školu Pietra Coronellija, baletnog umjetnika, koreografa i plesnog pedagoga. Rado je sudjelovala i na privatnim plesovima, a ples joj je ostao omiljena zabava i u godinama koje je provela u Brodu.

Sama je Ivana u Autobiografiji  navela ljubav prema „tjelesnom gibanju” koja je bila vidljiva već od djetinjstva. Tjelesna aktivnost koja je u Ivaninom životu najvažnija svakako je vožnja bicikla. Ivana se s biciklom prvi put susrela u ljeto 1898. godine u Đakovu kod prijateljice Zdenke Prebeg. Prvi pokušaj vožnje za nju novog prijevoznog sredstva bio je uspješan te joj je, vidjevši koliko ju vožnja usrećuje, u rujnu iste godine, suprug Vatroslav kupio bicikl. Oduševljena se Ivana poklonom pohvalila u pismu majci Henrietti: (…) efekt je i onako silan jer je taj bicikl sbilja nješto finoga. Bila sam malo izašla iz tempa nu za nekoliko časaka bilo je opet sve u redu. Vremenom je usavršila vještinu vožnje što dokazuju njezine riječi iz pisma majci iz 1900. godine kojima navodi da biciklira kakti striela.

U ovom smo se tekstu pozabavili dvjema aktivnostima kojima se Ivana voljela baviti u slobodno vrijeme. Ipak, treba imati na umu da one čine samo mali dio Ivaninih neknjiževnih ljubavi. Na kraju valja istaknuti njezino zanimanje za glazbu (svirala je glasovir) i astronomiju te česte odlaske u kazalište. Od tjelesnih se aktivnosti, uz već spomenutu vožnju bicikla, povremeno bavila plivanjem, lovom koji je povremeno prakticirala i mačevanjem, veslanjem, jahanjem, a voljela je i duge šetnje.

Očito je kako je Ivana svojim hobijima uspjela zadovoljiti dvije vrste vlastitih potreba – intelektualnu i tjelesnu. Sve ovo nam dokazuje tvrdnju izrečenu u prvoj rečenici teksta. Iako nam je zasigurno najpoznatija kao književnica, trebamo biti svjesni da je privatno bila mnogo više od toga.

Stvarni poticaji za nastanak nekih Ivaninih likova

Nije rijetko da književnici inspiraciju za pisanje uzimaju iz života, vlastitoga ili tuđega. Ivana u tome nije bila iznimka. Ivana je i sama navela kako je počela pisati kada su njena djeca došla u dob u kojoj su poželjela čitati. Njena su djela, dakle, nastala kao odgovor na njihove čitateljske potrebe. Iz toga vidimo osjećaj majčinske dužnosti koji je kod nje bio vrlo izražen te je mnogo vremena posvetila svojoj djeci, za koju je stvarala. U ovomjesečnom ćemo se tekstu pozabaviti konkretnim stvarnim događajima koji su Ivanu potaknuli na stvaranje nekih od njezinih najpoznatijih likova.

Šegrt Hlapić jedan je od najpoznatijih dječjih likova u povijest hrvatske književnosti. Vjerujemo kako svi znate da je Hlapić bio malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga i dobar kao sunce. Ipak, postoji zgoda iz Ivanina života koja je vjerojatno posljedično utjecala i na nastanak ovih riječi. Ideje o dramatizaciji romana Čudnovate zgode šegrta Hlapića sežu još u 1925. godinu. Ipak, dramatizacija Šest koraka šegrta Hlapića dovršena je tek pet godina kasnije. Godine 1934. Ivana je, povodom kazališne premijere dramatizacije u zagrebačkom Narodnom kazalištu, u časopisu Komedija objavila zapis O postanku Šegrta Hlapića. U navedenom zapisu spominje postolarskog šegrta na kojeg je slučajno naišla na brodskom sajmu. Šegrt je na nju ostavio pozitivan utjecaj, ponajprije svojom veselošću i vedrinom. Susrela ga je još jednom i to u vinogradu, a tada je bio sa svojim dobroćudnim gazdom koji je naoko bio strog i mrk. Taj se drugi susret odvio usred olujne noći kada su dječak i njegov gazda došli u potrazi za izgubljenom mačkom. Ivana je doznala da je dječak bio siroče, a da je gazdina vanjština zapravo bila u suprotnosti s njegovim srcem te da se ispod nje krila briga za dječaka.

Uz navedeni roman, zasigurno najpoznatije je Ivanino djelo bajka Šuma Striborova. Kao inspiracija za navedenu bajku svakako su joj poslužili tekstovi ruskog folklorista i književnog povjesničara Aleksandra Afanasjeva o kojemu više možete pročitati i na našoj stranici: https://www.ivaninakucabajke.hr/hr/novosti/2021/prijedlog-za-citanje-ruske-narodne-bajke/. Međutim, u ovomjesečnome tekstu više nas zanima jedan konkretniji događaj iz Ivaninoga života. Isti se zbio kada je Ivana, sjedeći sama u dnevnom boravku obiteljske kuće u Brodu, iz kamina začula neobičan zvuk koji ju je podsjetio na kucanje. Otvorila je vrata kamina, a iz njega su izletjele iskrice koje su je podsjetile na Domaće, duhove tj. mala kućna bića iz slavenske mitologije koja čuvaju ognjište i dom.

S istom bajkom možemo povezati i još jedan događaj iz Ivanina života koji se dogodio nakon što je ista već objavljena. Naime, Ivana se jedno vrijeme (barem 14 dana) brinula o svračiću kojega je nazvala Mato. Ocu je u pismu pisala o svračićevoj mudrosti i inteligenciji. Svračić bi, nakon što bi čuo dozivanje svoga imena, dolazio jesti k Ivani, a povremeno je i spavao kod nje. Čak su i njegovi roditelji znali koje mu je ime jer, kako Ivana navodi, kriješte čim se stane zvati 'Mato' jer znadu da će on onda saći i ostaviti ih.

Kao što vidite, čak i male, naizgled beznačajne životne situacije, mogu ostaviti dubok trag i poslužiti za nastanak nečeg što će se pamtiti. Zato dobro otvorite oči, osluškujte svijet i uključite maštu. Tko zna, možda se inspiracija za veliko književno djelo nalazi baš u vašem vrtu ili dnevnom boravku!

Hališće, Brlićevac i obiteljsko gospodarstvo – bijeg od svakodnevice

Iako su Ogulin i Slavonski Brod, s razlogom, gradovi s kojima Ivanu najviše povezujemo, valja imati na umu kako su na nju utjecale i prirodne ljepote nekih drugih mjesta. Obitelj Lendvay, točnije Ivanini pradjed i prabaka po majčinoj strani, posjedovala je vinogradski posjed na Hališću kod Varaždina. Njega je naposljetku naslijedila Ivanina majka Henrietta. Mažuranići su sve do 1891. godine, kada je Ivanina majka isti prodala, ljetovali upravo tamo. Zapisi o obiteljskim druženjima na Hališću vidljivi su u Ivaninoj Autobiografiji, ali i u memoarskom zapisu Ivanine sestre Alke. Treba znati kako Mažuranići kao obitelj tamo nisu bili usamljeni, već su se družili s poznanicima i prijateljima koji su bili vlasnici susjednih posjeda. Zanimljivo je napomenuti kako su Mažuranići do Hališća putovali na dva načina – vlakom i kolima koja su vukli konji. Dakako, vlak je bio namijenjen za prijevoz starijih članova obitelji, a kola su služila za prijevoz djece i potrepština za kućanstvo. Iako je višednevno putovanje bilo naporno, ono je predstavljalo avanturu i svakako je ostalo kao jedna od najdražih uspomena na adolescentska Ivanina ljetovanja: (…) ipak je jedino ono vrijeme što sam ga provađala na ljetovanju (…) na baštini moje majke ostavilo trajnu uspomenu u meni. Ono tako reći spaja za mene sve ono što mladošću nazivam. Razlog tome leži u slobodi kretanja i uživanja u prirodi s kojima se gradska sredina ne može usporediti.

Premda je Ivanin suprug Vatroslav primarno obavljao javne poslove, istovremeno je bio vlasnik gospodarskoga posjeda. Useljenjem u suprugovu kuću, Ivana je, naravno, dijelom preuzela i upravljanje obiteljskim gospodarstvom. Poslovi na gospodarstvu bili su povezani s uzgojem stoke, proizvodnjom mlijeka i mljekarskih proizvoda, a valja spomenuti voćnjak (trešnje, jagode, jabuke, kruške, šljive), brigu oko povrća (krumpir, grah, kukuruz), oranice sa žitaricama te vinograd. Čini se kako je vinograd ono što je Ivanu pratilo još od onih ljetnih boravaka u Hališću. No za razliku od adolescentske dokolice kraj Varaždina, ovdje je vinograd zahtijevao veći Ivanin angažman oko očuvanja, berbe i skladištenja uroda te proizvodnje i daljnje prodaje. Taj se angažman, naravno, još više povećao nakon Vatroslavove smrti.

Ipak, vinograd je, uz rad, kao i u ranijim godinama Ivaninog života pružao i priliku za odmor. U početnim godinama braka, u vinograd Brlićevac redovno su navraćali članovi obitelji Mažuranić, ali i neki obiteljski prijatelji, posebno obitelj Prebeg. Odmor je obuhvaćao zanimljive aktivnosti poput kuglanja, igranja tenisa, sviranja glasovira, kartanja, astronomije.... Ljetna druženja u vinogradu nastavit će se sve do zadnjih godina Ivaninog života. Ona je gotovo do kraja života vinogradski prostor doživljavala pozitivno, kao emocionalno i kreativno stimulativan. To se ipak mijenja u ljeto 1938. godine, nekoliko tjedana prije smrti, čemu je uzrok višetjedna izolacija u vinogradu Brlićevac koju je  doživjela kao ugrožavajuću.

Prva žena primljena u članstvo Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti

Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti odigrala je veliku ulogu u nominacijama Ivane Brlić-Mažuranić za Nobelovu nagradu. Onovremeni su predsjednici JAZU-a, Gavro Manojlović (od 1924. do 1933.) i njegov nasljednik Albert Bazala (od 1933. do 1941.) komunicirali sa Švedskom akademijom tj. Ivanu predlagali za dobitnicu nagrade. Vjerujemo kako su i nominacijske studije, za pisanje kojih je svakako trebalo dobrano proučiti Ivanin književni rad, a posebno Priče iz davnine, barem djelomično utjecale na Ivanino primanje u članstvo Akademije.

Do istoga je došlo u svibnju 1937. godine, nešto više od godinu dana prije autoričine tragične smrti. Ipak, zbog onovremenih patrijarhalnih strujanja, kao što je poznato, Ivana je primljena kao dopisna članica. Činjenica da je jedan od glavnih predmeta rasprave na sjednicama akademije bio Ivanin spol dovoljno govori o ovome. Zbog podatka da je ona prva žena primljena u tu instituciju, i to dopisno članstvo možemo promatrati kao veliku stvar za društveno priznanje žena, ali i kao dokaz kvalitete njezina književnog rada.

Onovremeni član Umjetničkog razreda akademije, Milivoj Dežman, dobio je zadatak predložiti tri nova kandidata za članstvo.  Napokon, Dežman sredinom siječnja 1935. godine predaje prijedlog za nove članove Umjetničkog razreda JAZU. Osim Ivane, na popisu su se nalazili Janko Leskovar, Branimir Livadić i Mihovil Nikolić. O Ivaninom članstvu Dežman je bio pomalo skeptičan, no samo zbog već ranije navedenih razmišljanja o položaju žena u društvu koja su tada bila dominantna. Dežman je svjestan kako je Ivana autonomna pojava u hrvatskoj književnosti onoga vremena te da je prijevodima i međunarodnim priznanjima Priča iz davnine zadužila domovinu. Dopisno bi članstvo u akademiji, prema njegovim riječima, bila primjerena nagrada za njezin književni rad.

Umjetnički je razred akademije na sjednici 15. siječnja 1935. usvojio Dežmanov prijedlog da se za dopisne članove prime Janko Leskovar i Branimir Livadić. Prijedlog za primanje Ivane Brlić-Mažuranić tajnim je glasovanjem odbijen. Isto nije pokolebalo Milivoja Dežmana te je nakon dvije godine Umjetničkom razredu ponovio prijedlog, koji je ovoga puta bio opsežniji i pomnije sastavljen. Početkom 1937. jednoglasno je zaključeno da se Ivana Brlić-Mažuranić predlaže za dopisnog člana. Akademijina Glavna skupština bez rasprave je 8. svibnja prihvatila prijedlog novih članova, među kojima se nalazila i Ivana. Pet dana kasnije nazočila je Svečanoj sjednici.

Naravno da je ova vijest izazvala veliku pažnju javnosti. Dopisno je članstvo Ivane Brlić-Mažuranić u JAZU primjereno shvaćeno kao čast za autoricu i Akademiju te kao veliki korak naprijed za položaj žena u društvu.

Ivanina mladenačka razmišljanja o Bogu i religioznosti

Već je kraj drugog poznatog dnevničkog zapisa, onog iz 8. svibnja 1888. u potpunosti posvećen Bogu: (…) Bog, veliki svemožni, u kojega cieli svijet vjeruje, komu se sve klanja. Jer i onaj koj kaže da ne vjeruje u Boga ipak mu se klanja, jer se klanja, a to znam da svaki čini, naravi, a narav je Bog. Bog je sve, to je najbolje rečeno. Bog je bog, narav. Bog je sve što se na svietu sbilja, jer je svuda ruka njegova, Bog sve ravna i drži kako kaže sveto pismo. Bogu se svi klanjaju i ljube ga a on ljubi sve (…) Slavljen Bog, Bog svih i svega, Bog Hrvatah!

I u nastavku svojih mladenačkih razmišljanja (ne zaboravimo kako je dnevnik pisan od 1888. do 1891. tj. od četrnaeste do osamnaeste godine života) Ivana sporadično, ali vrlo zrelo pruža vlastita razmatranja o Bogu, a ovdje ćemo navesti samo neka odabrana.

-          (…) nezaboravljam ni na Boga kano biće koje mi sve te slasti pruža, koje mi je dalo ne samo život već i sve što mi treba, što u obće čovjeku treba da bude sretan. Ah! kako sam ja sretna. Jednoga muči zlo zdravlje, drugoga zao nesretan temperamenat, trećega siromaštvo, četvrtoga sve skupa, a mene ništa, ništa. Nije li to grieh da čovjek kod takovih darovah tako malo na Boga misli. Ali ja ga ljubim, ljubim u svih formah ljubim u svemu u naravi u svietu... (…)  Zna da sam mu zahvalna, ah zahvalna za svu tu sreću ako prem mu to samo… uživanjem te blaženosti izkazujem. 26.str.

-          Zašto smo na svietu? Da Boga ljubimo, štujemo, služimo i tako u nebo dodjemo. Što je nebo? Nebo je mjesto gdje odabrani uživaju blaženstvo vječno. 29.str.

-          Badnjak! Božić. Sjedila sam danas u spavaćoj sobi (…) držala sam maloga Željkeca na koljenih pak sam mu pripoviedala kako će božić u modroj opravici, zlatnih krilah ko andjel na vrhu drvca, kako će doći u kolicih koje voze bieli labudi po zraku, a kojima su četiri najljepše zviezde kotači, kako će pokucati tiho, tihano na oblok, zatim prhnuti unutra pak će se odmah sve sviećice na drvcu zapaliti i sinuti od njegove svjetlosti (…) zašto bi se mi tako iznenada promjenili, postali tako veseli, uzrujani, zašto bi bili na božić drugačije, ako nebi Božić, mali Isus, u našoj blizini bio? (…) Ta kad smo mi tako sretni kad nas Isus pohodi, kad smo već u jedan dan kad nam je izvor radosti, veselja, dobrote blizu, kakova mora da je sreća onih koji uživaju vječni božić? Vječni ures, sve cakleće, sve zlatno (…)znajmo i vi tamo, i mi ovdje, da je božić, da smo i mi na zemlji bolji, da smo si bliži! (…) Božić nješto raznaša što svaki čovjek osjeća. (…)  liepo je, liepo, hvala Bogu, Božiću, božićnom drvcu, sviećicama, roditeljem, pak i… meni! 120.str.

Ivana se i u svom zrelom književnom radu barem dijelom oslanjala na religijske motive. Kršćanska je filozofija jedan od poticaja za nastanak Priča iz davnine. Sjetimo se samo mladićeve majke (bake) iz Šume Striborove i žrtvovanja njezine sreće zbog (nezahvalnoga i naivnoga) djeteta. Sjetimo se djece koja predstavljaju simbol života i njihove nevinosti koja nadvladava zlo  (Jaglenac, Rutvica, Vlatko, Jagor, Toporko, župančići). Vjerujemo kako svi mi ovo vrlo lako možemo povezati s tek rođenim Kristom. I nakon Priča iz davnine Ivana je ostala vjerna kršćanskoj filozofiji koja predstavlja temeljni način tumačenja svijeta u Knjizi omladini, zbirci proznih tekstova i pjesama, a isti je književni interes dijelom vidljiv i u Basnama i bajkama.

Duboke riječi buduće književnice koje smo u ovome članku podijelili s vama potaknule su nas na razmišljanje. Neka one utječu i na vas. Ovi veseli dani možda su pravo vrijeme da se zapitamo koje su prave životne vrijednosti i kojim idealima trebamo težiti. 

Izvori: Dobro jutro, svijete! / Dubravka Zima: Praksa svijeta